Malo koja priča u hrvatskoj nogometnoj povijesti ima toliko odjeka kao ona o bivšem igraču Hajduka Almiru Turkoviću. Njegov put od japanske lige do srca hrvatskog nogometa utjelovljuje istinsku strast za vođenjem financijskih računa o igračima. Turković se 2002. godine našao na raskrižju svoje karijere, nakon što je tada završio karijeru u japanskoj Cerezo Osaku. S obzirom na izglede povratka u hrvatski nogomet, bio je prisiljen birati između dva nogometna kluba u zemlji.
Nije ni slutio da će ga ta odluka odvesti na vrhunac karijere i upisati svoje ime u povijest splitskog Hajduka. Na ovaj važan korak potaknuo ga je pokojni trener Dino Pokrovac, koji je imao duboke afinitete prema Hajduku. Veza s klubom dovela je do poziva Zoranu Vuliću, tadašnjem treneru Hajduka. Ono što se dogodilo u sljedećim satima krojit će sudbinu Turkovića i samog kluba.
Turković se prisjetio ovog značajnog događaja i ispričao vlastito iskustvo u podcastu ‘Indirekt’. “Vulić mi je rekao da dođem sljedeće jutro u 8 sati potpisati ugovor. Odmah me upoznao s predsjednikom kluba i rekao mu da sam igrač potreban za osvajanje prvenstva Hrvatske”
Ono što ovu priču čini jedinstvenom je nepostojanje uvijek prisutnih pregovora o financijskim uvjetima. U vrijeme kada su ugovori često dominirali naslovnicama, Turkoviću nije glavni fokus bio novac, već ispunjenje životnog sna da igra za Hajduk. “Kada smo potpisivali ugovor, obično nismo razgovarali o novcu. Nikoga nije bilo briga za novac. Moj cilj je bio igrati za Hajduk do smrti. ‘Potpisao bih besplatno’, prisjeća se.
Nije to bio samo znak. Bila je to inicijativa vođena bezgraničnom strašću prema sportu i željom da se doprinese uspjehu tradicionalnog kluba. Turković i Hajduk uživali su u mandatu punom trofeja, osvojivši dva prvenstva, dva kupa i Superkup. U retrospektivi, ovo postignuće je dokaz neusporedive predanosti i sinergije koja je obilježila ovo doba.
Ali Turkovićev put dočekan je sa skepsom. Kada je 32-godišnjak stigao u Split iz japanskog drugoligaša, dočekan je sa dozom skepse. Skeptici su se pitali može li igrač njegovih godina iz naizgled dalekog nogometnog svijeta značajno utjecati. Ipak, Turković je izigrao svoja očekivanja i ostavio nezaboravan dojam na Hajdukove pratitelje.
Osim priznanja i pobjeda, Turkovićeva radost u Hajduku bila je igra koju je volio u klubu koji mu je pripao srcu. Svoje mišljenje jasno je iznio u prethodnom intervjuu, gdje je svoje vrijeme u Hajduku opisao kao “vrhunac karijere”. U svijetu nogometa kojim sve više dominiraju financijske transakcije i pregovori o ugovorima, priča Almira Turkovića dirljiv je podsjetnik na čistoću strasti. Njegov put u Hajduk nije bio vođen mamcem unosnog ugovora. Bila je to manifestacija njegovog životnog sna i nepokolebljive predanosti ovom lijepom sportu.
Kako se svijet nogometa razvija, a naknade za transfere i zahtjevi za plaćama dobivaju na snazi, Turkovićeva priča ostaje svjetionik inspiracije. Dokazuje da se ponekad najneobičnije priče odvijaju kada potraga za snovima zasjeni potragu za bogatstvom.
